Knjiga Albanci u Zagrebu, prvi dio, predstavljena je 18. svibnja 2022. u Novinarskom domu. Na promociji je prisustvovala zamjenica veleposlanika Veleposlanstva Republike Albanije Alma Kasa; predstavnici Veleposlanstva Republike Kosovo Haziri i Kuci; veleposlanik Sjeverne Makedonije Milaim Fetai; predstavnik hrvatske Vlade gosp. Marković; Ljiljana Klašnja, načelnica Odjela za nacionalne manjine u Gradskom uredu za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba, novinari, intelektualci, umjetnici, članovi uglednih starih zagrebačkih obitelji i predsjednici albanskih udruga, kao i predstavnici vijeća drugih manjina u Zagrebu.
Knjigu je napisao dr. sc. Filip Škiljan, istraživač Hrvatskog instituta za migracije, recenzenti su: dr. sc. Dragutin Babić, dr. sc. Aleksandar Vukić, dr. sc. Gzim Rexhepi, prof. dr. sc. Zenuna Skenderija, a izdalo ju je Vijeće albanske nacionalne manjine Grada Zagreba. Autor Škiljan u svom govoru rekao je: “Danas postoje obitelji, poput obitelji Misimi i Tahiri, koje su prisutne u gradu gotovo stotinu godina. Albanaca je u Zagrebu bilo i prije, što se vidi iz popisa stanovništva, ali većina njih su bili vojnici, a ne stalni stanovnici. Prema povijesnim dokumentima, prvi Albanac koji je stalno živio u Zagrebu bio je Džabir, porijeklom iz Makedonije, koji je u Zagreb stigao oko 1907. godine i na početku je bio zaposlen u kafiću turskog izbjeglice Josufa Zijabea. Džabir je kasnije otvorio vlastiti kafić. Međutim, ne znamo ništa drugo o tome. Obitelj Tahiri jedna je od najstarijih zagrebačkih obitelji koja je došla 1923. godine iz Štreze kod Kukësa (Albanija). Dok je obitelj Misimi u Zagreb došla 1930. godine iz Palčishta kod Tetova. Obitelj Bashota došla je 1924. godine s Kosova. No, veliki broj Albanaca stigao je u Zagreb tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. Bilo je pravo zadovoljstvo razgovarati s zlatarima, filigranima, uspješnim pekarima i onima koji se bave slastičarstvom, koji i nakon toliko desetljeća cijene svoj zanat i čija treća, a ponekad i četvrta generacija čuva znanje koje su prenijeli njihovi preci.”
Napominjem da je za Albance kao jednu od najvećih manjina u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj bilo vrlo malo literature i dokumenata pohranjenih u arhivu. U knjizi je autor kroz intervjue s članovima obitelji Misimi, Tahiri, Dobruna, Daka, Hajdari, Shiroka, Gjoni, Kacinari, Kolveshi, Mjeda, Lumezi, Aliti, Aliu, Abdurahimi, Rexhepi, Sulejmani, Bashota donio priče o njima čak i sa starim fotografijama, koje će čitateljima biti zanimljive. Također, značajno mjesto posvećeno je akademicima, povjesničaru i albanologu Aleksandru Stipčeviću, povjesničaru Zefu Mirditi, sportašima: nogometašu Arjanu Ademiju, bivšim nogometašima a sada trenerima Besniku Prengi i Ardianu Kozniku, gitaristu Petritu Çeku i drugima. Autor Škiljan, nakladnik dr. sc. Gzim Rexhepi, recenzent prof. dr. sc. Zenun Skenderi i filigran i umjetnik Lazer Lumezi, dok je moderirao novinar Emirat Asipi.
Dok je recenzent i predsjednik Vijeća dr. sc. Gzim Rexhepi u svom govoru rekao:
„Ovo je bio veliki projekt. Ova knjiga je puna vrijednih podataka i podataka za zagrebačke Albance, kako za one koji su došli početkom stoljeća, tako i za Albance danas. Knjiga sadrži puno informacija, ali i statističkih podataka. Imamo i poseban dio za Albance koji su doprinijeli Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Zahvaljujem svima koji su pomogli u realizaciji ove knjige i odmah mogu najaviti drugi dio koji je već u pripremi.”
Knjiga je podijeljena na sljedeća poglavlja: Predgovor dr. sc. Gzim Rexhepit. Albanci u Hrvatskoj, kao dio albanske dijaspore, gdje postoje statistički podaci popisa stanovništva od 1921. do 2011. (posljednji podaci popisa iz 2021. još nisu objavljeni). Glavni elementi nacionalnog identiteta kod Albanaca. Odnos prema položaju Albanaca u Hrvatskoj. Veze s domovinom. Sličnosti između Albanaca i Hrvata. Albanske udruge i organizacije u Zagrebu. Stare albanske obitelji Zagreba. Albanci sudionici Domovinskog rata u Hrvatskoj. Biografije poznatih zagrebačkih Albanaca. (M.O.)
